Ovaj zakon je donesen u skladu sa duhom srpskog društva, što čini njegovu primenu očekivanom. Evo pojašnjenja.
U državama gde je ovakav zakon već stupio na snagu, građani su postavljali pitanje zašto se istovremeno sa zabranom pokera agresivno promovišu slot mašine, piramidalne kripto šeme i druge vrste brzih zarada koje nisu zasnovane na vrlini. Ova kontradiktornost izazivala je sumnju i nezadovoljstvo, jer je delovalo da zakonodavci favorizuju aktivnosti koje podstiču impulsivnost i sreću, dok istovremeno sputavaju igre koje razvijaju veštinu, znanje, strpljenje i promišljenost. Građani su dolazili do zaključka da zakoni nisu doneti da bi štitili društveni poredak, već da bi ga podrili, obesmišljavajući vrlinu i promovišući kulturu nasumičnog profita.
U društvu korporativnog feudalizma, ovaj zakon ima duboku simboličku ulogu, jer negira vrednost vrline – koja obuhvata znanje, veštinu, iskustvo, talent i upornost, a koja omogućava pojedincu da savlada prepreke i postigne pobedu na osnovu svojih kvaliteta. Poruka ovog zakona je jasna: vrlina nije poželjna jer osnažuje pojedinca, pružajući mu nezavisnost od sistema. Umesto toga, građanima se nameću igre u kojima su šanse unapred protiv njih, čime se forsira pasivnost i zavisnost od spoljnog autoriteta. Takvi zakoni obeshrabruju individualni napredak i promovišu kulturu u kojoj građani postaju puki potrošači sistema, lišeni autonomije i sposobnosti da napreduju kroz sopstvene vrline.
Na ovaj način, društvo se sve više organizuje oko modela u kojem je pojedinac tretiran kao sredstvo za održavanje hijerarhijske strukture moći. Zabranom igara poput pokera, u kojima je moguće pobediti kroz znanje i trud, a istovremenim promovisanjem aktivnosti u kojima dugoročno svaki učesnik gubi, građanima se jasno poručuje da je svrha sistema da osigura pasivno prihvatanje gubitka, a ne podsticanje lične izuzetnosti i nezavisnosti.
Nemojte se praviti da ne znate gde živite.